Obnovljivi izvori energije i Natura 2000

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on email
Share on print
HUSZPO – okrugli stol – 19092019 (17 of 23)

Nalazimo se na prekretnici civilizacije kakvu danas poznajemo. Sve se više spominje potreba za prilagodbom održivom društvu i održivim izvorima energije, dok je istovremeno velik pritisak na prirodne resurse i bioraznolikost. Time se pred nas postavljaju dva velika izazova. Prvi je borba protiv klimatskih promjena i pokušaj smanjenja emisija stakleničkih plinova, a drugi očuvanje bioraznolikosti. Drugim riječima, postavlja se pitanje kako pomiriti te izazove – kako pomiriti ciljeve Direktiva o pticama i Direktiva o staništima koje predstavljaju srž EU zakonodavstva u zaštiti prirode (njihova provedba odvija se kroz uspostavljanje ekološke mreže Natura 2000) s potrebama za energijom i gradnjom novih ‘održivih’ kapaciteta? Upravo to je bila ključna tema rasprave na okruglom stolu ‘Obnovljivi izvori energije i Natura 2000’ na IV. Regionalnoj konfeerenciji o procjeni utjecaja na okoliš IV. Regionalnoj konferenciji o procjeni utjecaja na okoliš koja se održala 18.-21. rujna u Vodicama, u organizaciji Hrvatske udruge stručnjaka zaštite prirode i okoliša (HUSZPO).

Na okruglom stolu sudjelovali su predstavnik Europske komisije (EK) Fotious Papoulias, Marija Sabolić i Loris Elez iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike, direktor Geonature Oleg Antolić koji je predstavljao ovlaštenike, tj. osobe za stručne poslove zaštite okoliša, Ivo Čović ispred zajednice OIE pri HGK te Tomislav Ćurković koji je predstavljao investitora u obnovljive izvore energije (OIE), kako u energiju vjetra tako i energiju sunca, ali i gospodarsko-interesno udruženje Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH). Raspravu je moderirao dr. sc. Aljoša Duplić, voditelj Stručnih poslova zaštite prirode u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike.

Kao partner ove konferencije želimo naglasiti da nam je vrlo važno područje zaštite okoliša i da želimo pridonijeti rješavanju problema. Udruženje okuplja više od 80 posto investitora u OIE koji su u proteklih 10-ak godina investirali u Hrvatsku više od osam milijardi kuna. Nadamo se da će se investicije barem udvostručiti u idućih deset godina”, istaknuo je Ćurković odmah na početku rasprave koja je okupila veliki broj sudionika: investitore, predstavnike države, ovlaštenike te predstavnike civilnog sektora (NGO) koji su aktivno sudjelovali svojim pitanjima u raspravi.

Kako pomiriti potrebe za projektima OIE sa zaštitom okoliša?

Kad je u pitanju Hrvatska, razvoj projekata OIE i energetska strategija, Čović je ‘umjereno zadovoljan’:

Ivo Čović“Ako pogledamo kakva je situacija u regiji, među prvima smo, ali ako gledamo Europu i svijet, malo zaostajemo. No ne treba kukati. Udio OIE, prvenstveno vjetra i sunca, u ukupnom portfelju proizvodnih kapaciteta naglo raste, ali je još uvijek vrlo nizak. U svijetu je instalirano 7000 GW kapaciteta za proizvodnju električne energije, od toga najviše TE na što otpada 4200 GW. Ukupni kapaciteti svih elektrana u Hrvatskoj su oko 5000 MW, što je minorno u odnosu na svjetske kapacitete. Prognoze govore da će u narednih 10 godina svi energenti biti korišteni, i sunce i vjetar i solar i ugljen. Hrvatska energetska strategija dobro prepoznaje trendove i nudi velike šanse, ali i izazove. Vrlo izazovno energetsko razdoblje je pred nama”, sumirao je predstavnik zajednice OIE pri HGK.

Problema i izazova svjesni su i u EU, što je jasno dao do znanja i Papoulias, kada je govorio o iskustvima na razini EU i kako EK vidi utjecaj zahvata u prirodu i okoliš koji se odnose na održive izvore energije, poput vjetroelektrana (VE) i solarnih elektrana (SE) koje u Hrvatskoj uzimaju sve veći mah.

“Primarni okolišni cilj je smanjiti štetne emisije i ugljični otisak, a povećanje OIE tome će doprinijeti. Obnovljivi izvori imaju ključnu ulogu u našoj borbi za drugačijim planetom, no postoje česti konflikti jer to zahtjeva velike investicije u gradnju projekata, kao što su VE, SE ili HE. Očito je pitanje kako pomiriti potrebe za takvim projektima sa zaštitom okoliša. Imamo problematičnih slučajeva, no pokušavamo pristupiti tome tako da naglašavamo važnost u dobrom planiranju izgradnje objekata OIE te ističemo primjere dobre prakse. Možemo postići ‘win-win’ situaciju u kojoj se objekti poput VE mogu graditi i proizvoditi energiju te istovremeno ne naštetiti okolišu i prirodi” smatra Papoulias koji se panelistima pridružio putem video linka.     

Neuređenost sektora zaštite okoliša – podloga za tužbe

Naime, koji su problemi i gdje dolazi do ‘konflikta’ koje spominje Papoulias? Kako je pojasnio Ćurković, investicije su vremenski vrlo osjetljive i svaka nepredvidljivost vrlo je rizična samim time što su studije utjecaja na okoliš jedan od najduljih i najnepredvidljivijih procesa tijekom planiranja samog projekta.

“Problem je što je sam sektor zaštite okoliša neuređen, a to ne može biti samo odgovornost investitora. Na početku investicije daje nam se okvir i pravila ponašanja koja, iako se poštuju i sve se napravi prema pravilima struke te u skladu sa zakonom, nisu dovoljna da osiguraju neometanu realizaciju projekta. Prolazak postupka procjene utjecaja na okoliš i dobivanje rješenje ne predstavlja kraj. Rizik postoji i dalje, a to su upravne tužbe nevladinih organizacija”, naglasio je predstavnik OIEH, dodavši da je do sada tuženo devet projekata, od čega su nevladine organizacije izgubile sve tužbe osim jedne gdje je investitor odustao od projekta. Nevladine organizacije koriste neuređenost vlastitog sektora i iako tužbe dižu protiv ministarstva, a ne investitora, jedinu i najveću štetu zapravo imaju investitori.

“Sve se odgađa, a posljedice postupaka upravnih tužbi koje mogu trajati od jedne do pet godina nisu promjena pristupa pisanju studija ili izmjene uvjeta, već čisti gubitak vremena i velika financijska šteta za investitora. Drugi sudionici ne odgovaraju za štetu. Vidim veliki napredak u ministarstvu i stručnim suradnicima koji sudjeluju na studijama, no to nama ne rješava problem. Treba urediti cijeli sustav”,  vrlo je jasnu poruku poslao Ćurković te posebno napomenuo da su sve studije utjecaja na okoliš izrađene od strane ovlaštenih osoba koje je odredilo ministarstvo.

Je li sukob interesa ako investitor plaća studiju utjecaja na okoliš?

Kako je primijetio Antolić, prevladavajuća je slika u zajednici da bi ovlaštenici trebali biti nezavisni recenzenti zahvata i često se imputira na sukob interesa i da je studija ‘naručena’, pogotovo ako je ocjena zahvata pozitivna.

“Ja kažem da je naš zadatak da u korist investitora njegov zahvat opremimo da bude prihvatljiv za ekološku mrežu i da zadovolji sve uvjete. Ono što u Hrvatskoj ne funkcionira jest to što mi ovlaštenici ne sudjelujemo u ranoj fazi projekta, a trebali bi, već sudjelujemo pri kraju projekta kada je već potrošeno puno novaca”, smatra Antolić.

Kao interesna strana, nadovezao se Ćurković, investitoru je obaveza provesti procjenu utjecaja na okoliš:

“Investitor plaća i studiju i monitoring. O sukobu interesa je suvišno govoriti jer nama ministarstvo daje uvjete i pravila ponašanja koje mi moramo isfinancirati. Taj monitoring rade stručne osobe i imaju dozvolu. Nekako se imputira da investitori bježe od provođenja studije i monitoringa. Mi radimo u skladu s uvjetima koji su nam zadani. Problem je što je, kao što sam već rekao, sustav nepredvidljiv i nesređen i to dovodi tu nesigurnost. Mi samo tražimo jasna pravila kada ulazimo u tu investiciju jer su uloženi milijuni. Ako netko propiše godinu dana monitoringa, onda ćemo to raditi. Ali u trenutku kad možemo već početi s proizvodnjom i inspektor kaže da je potreban još neki postupak i ocjena, onda nam to predstavlja ozbiljan problem”, istaknuo je.

Mi smo spremni odraditi isti posao, bez obzira tko nas plaća, nadovezao se odmah Antolić:

“Zadatak je jasan i tako je svejedno tko će nas platiti: investitor ili država. Govorim u ime tima kojeg vodim i nekoliko bliskih timova koji razmišljaju isto, a to je da je razina struke na prvom mjestu. Drugo je pitanje svjetonazora. Nevladine udruge će isto raditi svoj posao, dobiti podatke iste kao i mi, ali ih zbog svjetonazora različito interpretirati”, pojasnio je.

Upravo zato Nenad Mikulić iz HUSZO-a, koji se uključio iz publike, smatra da bi država trebala osigurati sve podatke pa onda neće biti govora o sukobu interesa.

“Sve tužbe idu za time da ovlaštenik nije vidio orla, a NGO je. Da bi bili sigurni, monitoring mora biti dugoročan i ne može ići isključivo na račun investitora”, bio je jasan Mikulić.

Sabolić se nadovezala činjenicom da su sve zemlje svjesne obveze koju imaju, a to je povećanje energije iz OIE uz očuvanje bioraznolikosti.

“Preliminarna istraživanja su pokazala da na našem području najveći negativni utjecaj na okoliš imaju VE, ali on se može izbjeći uz dobro strateško planiranje. Jedan od prijedloga je da se projekti rade izvan zaštićenih područja i na tom tragu su u Europi razvili jedan model koji je, doduše, u ranoj fazi, baziran na multidisciplinarnom pristupu, s uključenom sociološkom, tehničkom i ekonomskom komponentom. To je dobar pristup kojim bismo mogli krenuti da ostvarimo lakšu realizaciju projekata investitorima u što kraćem roku”,  smatra Sabolić.

Razvoj tehnologije  – talac zaštite okoliša

Elez se uključila dodavši da se vide pomaci otkako smo proglasili prvu nacionalnu ekološku mrežu 2007. pa do danas.

“To možda u svijetu investitora ne izgleda tako, no kvaliteta studija se poboljšala. Imamo druge probleme. Kada govorimo o VE, prvi ciklus krenuo je od 2005. do 2008. Tada smo bili na početku, ekološke mreže nije bilo, VE su bile snage do 2 MW. Drugi ciklus je išao od 2008. do 2012., tada je već bio početak ekološke mreže. Još uvijek su to bili vjetroagregati manje snage, počeo se raditi monitoring sa šišmišima, nakon toga i s pticama. Sad se nalazimo u fazi gdje dolazi niz zahtjeva za izmjenu zahvata, ide se na jače stupove do čak i 6,5 MW i sada smo u novom problemu. Trenutno s EK imamo otvorena pitanja za četiri VE koje su prošle postupke, imaju stara rješenja, neke i nova, i pišemo odgovor kako će se to riješiti”, iznijela je problematiku Elez.

Smatra da većina ljudi još uvijek nije prihvatila činjenicu da smo 2013. prelomili i ulaskom u EU zaključili da idemo u jednom smjeru i da moramo poštivati pravila.

“No kad se neki stari projekti sada vraćaju na početak zvone telefoni sa svih strana. Svaka čast pojedincima i ljudima u struci, ali još uvijek imamo slučajeva da se urgira ili reagira da se dobiju pozitivna rješenja i da nakon toga Hrvatska završi u Briselu ili pisanjem odgovora ili vrlo vjerojatno za neke postupke na sudu. I to bi se moglo dogoditi vrlo brzo”, otkrila je Elez.


Ivan Šimić iz konzultantske tvrtke Energovizija, kako je sam priznao, jedan je od uzročnika situacije u Briselu i onaj koji se borio da se dobije rješenje za VE Krš-Pađene koje je smatrao da je ispravno.

“Prvotni plan je bio 71 turbina, od 2 MW, sutra smo mogli početi raditi. No pokušavali smo uzeti u obzir nove tehnologije pa krećemo na 3 MW  i 48 turbina. Ovlaštenik kaže da je utjecaj na okoliš mali, krećemo prema ministarstvu, a ono EU regulativu iz 2013. interpretira tako da moramo provesti određene postupke koje prije nismo morali. I dolazimo u pat poziciju: nastaviti sa 71 turbinom ili izgubiti projekt. Ministarstvo je u nezavidnoj situaciji jer mora slijepo pratiti slovo zakona, a ja se pitam tko će biti dogovoran ako 71 turbinom radimo veću štetu prirodi. Elaborat je pokazao da je utjecaj na prirodu manji s 41 turbinom, a država nas pod paskom birokratizirane politike i Brisela stavlja u poziciju u kojoj nema izlaza”, podsjetio je na kronologiju događaja.

Nužna bolja suradnja unutar sektora

Maja Pokrovac, direktorica OIEH, nadovezala se na raspravu te iz publike poručila da je potrebno još više suradnje među svim dionicima:

“Bez obzira jesam li investitor ili zaštitar okoliša, kad čujem da smo na sudu u Briselu onda bih voljela da stvari rješavamo doma. Na početku smo svi učili, danas bismo trebali biti pametniji i zajednički pronalaziti rješenja”, smatra.

Suradnja i zajednička rješenja po pitanju razvoja projekta u skladu s prirodom i zaštitom okoliša ujedno je i poruka svih dionika panela. Na kraju krajeva, kako je rekao Ćurković, čovječanstvo je odlučilo da alternative za OIE nema – Hrvatska može težiti biti na čelu ili na začelju.

“Ljeti uvozimo 60% energije iz država koje je proizvode u TE na lignit. Tada o zaštiti prirode i okoliša ne razmišljamo jer nije u našem dvorištu. Ne možemo direktno utjecati na način proizvodnje energije u drugim zemljama, ali možemo utjecati na to kako je proizvodimo u Hrvatskoj”, poručio je predstavnik OIEH.

 Aljoša Duplić, Ivo Čović, Marija Sabolić, Loris Elez, Tomislav Ćurković, Oleg Antonić

Autor fotografija: Maks Petković