‘Za Hrvatsku velike solarne elektrane nisu samo važne, nego i nužne’

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on email
Share on print
Maja Pokrovac
Maja Pokrovac, direktorica udruženja Obnovljivi izvori energije Hrvatske

Autor: Maja Pokrovac, direktorica udruženja Obnovljivi izvori energije Hrvatske

Nedavno se u pojedinim medijima preispitivalo trebaju li velike centralizirane fotonaponske sunčane elektrane većih snaga i jesu li one pogrešan izbor za našu zemlju. No, u cilju razumijevanja cjelovite elektroenergetske slike Republike Hrvatske, naročito u kontekstu Strategije energetskog razvoja, pojasnimo zašto su velike solarne elektrane ne samo važne, nego i nužne.

Da bi Hrvatska ispunila svoj cilj zacrtan u Strategiji energetskog razvoja do 2030. godine s pogledom na 2050. potrebno je izgraditi više od 1000 MW sunčanih elektrana u sljedećih deset godina. Kako se do sada pokazalo da se projekti solarnih elektrana malih snaga razvijaju vrlo sporo, logična je potreba ubrzanja procesa izgradnje koji uključuje i veće solarne elektrane kako bismo uspjeli dostići ciljeve koje je Hrvatska postavila. Kad je riječ o solarnim elektranama male snage, u Hrvatskoj imamo oko 1200 poticanih elektrana snage ispod 1 MW i kod nas su praktično do sada poticane uglavnom takve, gotovo isključivo one na krovovima. Međutim, to je daleko ispod onoga što Hrvatska treba. Činjenica da samo područje Maribora u susjednoj Sloveniji ima više solarnih elektrana nego što ih ima cijela Hrvatska, dovoljno govori o tome koliko zaostajemo i koliko u kratkom vremenu trebamo nadoknaditi.

Kako bismo zadovoljili naše potrebe moramo višestruko povećati investicijske aktivnosti, a one uz to ne bi smjele opteretiti građane kroz sustav poticanja investitora. To je moguće natječajima kroz nedavno usvojen premijski model, a premija koja će se isplaćivati bit će manja time što se budu gradile veće elektrane – to je zakon tržišta. Na budućim natječajima, za koje se očekuje da će uskoro biti raspisani, bit će jasno vidljivo koliko je spremnih projekata velikih solarnih elektrana sa snagom većom od 10 MW i kolika će biti ponuđena proizvodna cijena na tenderu, što će u konačnici definirati iznos premije. Kroz premijski model se natječaji za velike solarne elektrane raspisuju i u primjerice Danskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj, ali i u mnogim drugim zemljama. Premija će investitorima omogućiti da pokriju troškove proizvodnje uz zajamčen povrat na investiciju u roku od 12 godina što će investicije činiti sigurnima i ‘bankabilnima’. Tu nema mjesta za ekstra velik profit koji, paušalno procjenjujući, pojedinci javno ističu. Naime, potpuno je logično da će investitor uložiti u projekt jedino ako je siguran u prihvatljivost rizika i realizaciju svoje investicije uz ostvarenje planiranog povrata i zarade. Isto tako će mu banka odobriti kredit za takav projekt jedino pod uvjetima sigurne investicije. Zato je premijski model važan.

Kroz prijašnji sustav feed-in tarifa poticano je oko 80 elektrana snage od 50 kW do 500 kW i oko 15 elektrana čija je snaga od 500 kW do 10 MW. Nova uredba, radi već navedenog razloga dostizanja Strategijom zacrtanih ciljeva, definira deset puta veći broj elektrana u ovom opsegu snaga. Premijskim modelom bit će definirana gornja granica za sunčane elektrane velikih snaga na maksimalno oko 60€/MWh i svi će se natjecati da osiguraju premiju koja je zapravo razlika između proizvodne i tržišne cijene. Neće se više podržavati poticanje električne energije dobivene iz sunčanih elektrana onako kako je to bilo zajamčenom visokom otkupnom cijenom, već će se ići na to da se minimalnim premijama potiče investitore da ulažu uz povrat ulaganja od 12 godina, što je razdoblje u kojem će se davati premija. Da nema razloga negativnim komentarima na račun velikih solarnih elektrana jest činjenica da uz takve solarne elektrane i dalje svoje mjesto imaju male čiji je sustav poticanja drugačiji i ni po čemu ih ne diskriminira. Naime, za male solarne elektrane čija je snaga ispod 50 kW ne postoji nikakvo ograničenje u kvoti i svi potrošači sukladno Zakonu o OIE mogu investirati u mikropostrojenja do 50 kW, i to kroz zajamčena dva modela poticanja. Jedan je net-metering, što znači proizvodnja za vlastite potreba na vlastitom krovu (preračunato je to zajamčena cijena veća od 100€/MWh, što je znatno veća cijena nego za velike solarne elektrane), pri čemu se viškovi predaju u mrežu i povlače iz mreže kad solarna elektrana na krovu ne proizvodi električnu energiju. Drugi je model sustav prodaje viškova po iznosu 90 posto od cijene po kojoj kupujemo od odabranog opskrbljivača. Dakle, za poticane mjere koje se odnose na male solarne elektrane do 50 kW nije uvedena kvota i tko god želi može investirati u solarnu elektranu na svom krovu. Građani, obrtnici, mikro i mali poduzetnici, OPG-ovi, turistički iznajmljivači – svi oni mogu investirati u proizvodnju električne energije za vlastitu potrošnju. To im je omogućeno Zakonom o OIE, a da za to postoji interes već su pokazali brojni realizirani primjeri. Još 2004. godine osnovana je Hrvatska stručna udruga za Sunčevu energiju čiji je utemeljitelj i dugogodišnji predsjednik profesor Ljubomir Majdandžić i šteta je što se već tada nije snažnije krenulo u realizaciju velikog potencijala Hrvatske u Sunčevoj energiji. Možda u našoj zemlji tada još nije postojala svjesnost o važnosti korištenja obnovljivih izvora energije, ali na osvješćivanju je trebalo raditi. Ona se ne razvija bez kontinuiranog informiranja i edukacije javnosti. I tu je važna suradnja svih u sektoru, a ne nadmetanje ili isključivanje pojedinaca ili organizacija. Samodostatnost energetike jedne zemlje je strateško pitanje. Obnovljivi izvori kao njegov dio ekonomski su i ekološki važni i kao takvi zaslužuju primjereno mjesto u javnom prostoru i javnim politikama.

Da zaključimo, suvišno je i besmisleno postavljati pitanje trebaju li nam male ili velike solarne elektrane, naročito zagovarajući samo jedne nauštrb drugih. Jednako tako ne stoji ni kritika investiranja i potrebe razvoja vjetroelektrana u odnosu na solarne elektrane, poglavito uz navođenje cijena kao argumenta. Jer ako usporedimo sunčane elektrane s cijenom od 2,6 kn/kWh i vjetroelektrane s cijenom od 0,71 kn/kWh jasno je da je energija iz vjetroelektrana četiri puta jeftinija od energije iz solarnih elektrana te da je poticaj za vjetroelektrane sedam puta manji od poticaja za solarne elektrane (poticaj za solare je 2,1kn/kWh, a za vjetroelektrane 0,3kn/kWh jer je tržišna cijena 0,4kn/kWh – to se ne računa u poticaj). Isto tako je neprimjereno dovoditi u pitanje bilo koji drugi oblik obnovljivih izvora energije jer Hrvatskoj trebaju svi – solar, vjetar, biomasa, bioplin, geotermal. Upravo zbog geografske raznolikosti naša zemlja ima vrlo dobre potencijale u svim navedenim izvorima. Jedino ispravno je konstruktivno gledište – koje su elektrane isplative, tko želi i može investirati u njih te kako osigurati što više investicija u obnovljive izvore energije. Hrvatska će samo tako dostići ciljeve iz Strategije, ali i pokrenuti investicije u obnovljive izvore. Čak 12 milijardi kuna strpljivo su čekale da Hrvatska usvoji sustav europskog standarda ulaganja u obnovljive izvore. Vrijeme je da tim investicijama konačno otvorimo vrata.