U sklopu Zelenog plana EU, kojim je postavljen ambiciozan cilj klimatske neutralnosti do 2050. godine, Hrvatska ima iznimne šanse jer nova industrija bazirana na obnovljivim izvorima energije i digitaliziranim procesima postavlja priču na početak. “Izvore zelene energije imamo, pametne mlade ljude, poduzetnike i inovatore imamo, a kapital uvijek ide tamo gdje je sigurno i isplativo. Sve je na nama, kako ćemo prepoznati šansu, hoćemo li imati hrabrosti uskočiti u vlak promjena, ne vidim ni jednog razloga zašto bi propustili priliku. Tempo razvoja diktirati energetska legislativa”, ističe Ante Renić, direktor razvoja projekata u tvrtki VSB Obnovljiva Energija Hrvatska, u intervjuu za Poslovni dnevnik koji prenosimo u cijelosti.
EU postavila je vrlo ambiciozni cilj klimatske neutralnosti i dekarbonizacije do 2050. godine. Koje prilike za razvoj vidite u sklopu Zelenog plana?
Potencijal razvoja kako za EU tako i za Hrvatsku je izuzetno velik. Kako bi se dosegli ciljevi klimatske neutralnosti i dekarbonizacije do 2050. potrebno je promijeniti cijelu postojeću paradigmu. Energetski sektor se drastično mijenja od onog zasnovanog na fosilnim gorivima gdje su veliku prednost imale zemlje bogate prirodnim nalazištima takvih sirovina, prema sektoru obnovljivih izvora energije u kojem svaka zemlja ima resurse za proizvodnju energije i ne ovisi o uvozu energenata. U tom smislu će i industrija morati pratiti te trendove kako bi ostala konkurentna, što će dodatno povećati potražnju za čistom energijom i stimulirati daljnji razvoj industrije zasnovane na ‘obnovljivcima’, svojevrsni perpetuum mobile. Šanse za Hrvatsku su iznimne, jer nova industrija bazirana na obnovljivim izvorima energije i digitaliziranim procesima postavlja priču na početak.
Nema sumnje da je čista energija cilj, no kako komentirate kritike da obnovljivi izvori energije ne generiraju dovoljno lokalnih radnih mjesta te da državne subvencije u pravilu odlaze u inozemstvo proizvođačima kapitalne opreme, dok cijena električne energije za krajnjeg kupca kontinuirano raste?
Proizvodnja električne energije nije djelatnost koja zahtjeva veliko angažiranje radne snage, bez obzira na izvor energije. No, ne treba zaboraviti da je čista i dostupna energija preduvjet za razvoj gospodarstva i dok smo izloženi oscilacijama cijena nafte teško je pokrenuti bilo koju nerazvijenu industriju. Domaća komponenta u razvoju projekata vjetroelektrana i solarnih elektrana kreće se od 40 do visokih 80%. Kako bi neki projekt zaživio potrebno je angažirati domaće konzultante, energetičare, projektante, stručnjake za zaštitu okoliša, odvjetnike, prijevoznike, graditelje, nadzore, platiti sva davanja, ulaganja u prijenosnu mrežu, održavati projekte u njihovom radu, platiti zakonske naknade lokalnoj zajednici, platiti poreze i ostala davanja. Veliki su benefiti kako za lokalnu zajednicu tako i za društvo u cjelini. Cijena električne energije ne raste zbog obnovljivih izvora energije jer su oni već sada najjeftiniji izvor električne energije, a s daljnjim razvojem tehnologije ta razlika u odnosu na konvencionalne izvore bit će još i veća. Električna energija je burzovna roba i njenu cijenu formira ponuda i potražnja. Živimo u svijetu u kojem električna energija ima sve veću ulogu u svim segmentima života, potražnja za njom stalno raste i za očekivati je rast cijena. Ono što mi trebamo napraviti je uhvatiti val nove zelene industrije što bi povećalo novostvorenu vrijednost u društvu i zaposlenost, a s time i bolji standard. U razvijenim zemljama imate i veće cijene električne energije u domaćinstvima, no tamo je i standard puno veći.
Hrvatska napreduje u proizvodnji energije iz OIE, no još uvijek kaska za razvijenim europskim zemljama. Što je po vama ključna prepreka i izazov na kojem treba poraditi za povećanje udjela OIE?
Hrvatska napreduje u povećanju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora, mahom je to energija iz vjetroelektrana oko 12 posto, dok ostali obnovljivi izvori čine malih 1% ukupne proizvodnje. Treba još napomenuti i da proizvodnja iz hidroelektrana iznosi 46% ukupne proizvodnje. Jedan od najboljih primjera je Danska koja iz vjetroelektrana osigurava skoro polovicu svojih potreba za električnom energijom. Očigledan je prostor za povećanje kapaciteta, pogotovo u segmentu solarnih elektrana. No, veći problem od strukture izvora je samodostatnost koja je mala i mi još uvijek uvozimo preko 40 posto električne energije, koja je u trenucima kad vam treba i kad je morate uzeti najskuplja i uglavnom se proizvodi u termoelektranama iz zemalja u okruženju, čiji rad šteti i našem zdravlju. Daljnji razvoj i velikih i malih projekata obnovljivih izvora energije bit će najviše određen legislativom u energetskom sektoru. Veliki projekti traže jasno uređena pravila te stabilnost zakona i sigurnost ulaganja, dok manji projekti kao što su solarni sustavi na krovovima, najviše ovise o razvijenosti distribucijske mreže i propisima koji će regulirati prihvat proizvedene električne energije u mrežu. Tu je od velikog značaja i poticanje ugradnje takvih sustava od strane države kako bi povrat investicije bio što brži.
Bavite se energijom vjetra i sunca koje u konačnici ovise o okolišnim faktorima. Koliko su vjetroelektrane i solari tehnološki napredni, odnosno isplativi za upotrebu u kontinentalnom, a koliko u južnijem dijelu zemlje?
Hrvatska je možda zemlja mala površinom, ali izuzetno je bogata prirodnim resursima pa tako i obnovljivim izvorima energije. Insolacija ili osunčanost u sjevernim i istočnim krajevima zemlje koje mi ne smatramo baš sunčanim dijelovima je ista kao i u srednjoeuropskim zemljama koje imaju značajnu proizvodnju električne energije iz solarnih sustava. Dobar primjer je Njemačka u kojoj se solarnim sustavima proizvede oko 38 TWh godišnje, što je više od dvostruke ukupne potrošnje električne energije u Hrvatskoj. Solarni kapacitet priobalja i otoka je višestruko veći i prava je šteta što nije iskorišten. Kapaciteti energije vjetra su isto tako veliki i s porastom učinkovitosti vjetroagregata sve su veći. Nismo ni približno iskoristili potencijal koji imamo i koji nam nitko ne može zaustaviti. Ne treba zaboraviti ni geotermalnu energiju kojom obiluju sjeverni dijelovi zemlje.
Hrvatska 17 posto električne energije ostvaruje iz NE Krško, nije tajna da smo ovisni o uvozu struje. Da li je uopće moguća ideja o energetskoj neovisnosti i mogu li OIE biti relevantni faktor u njezinom ostvarivanju?
Činjenica je da su mnogi ratovi vođeni zbog kontrole nad izvorima energije i ni jedna država ne može razvijati svoje gospodarstvo bez stabilnih izvora energije. Nekad se to pokušavalo postići traganjem za naftom, a u jednom periodu kad je tehnologija uznapredovala nuklearna energija je izgledala kao ostvarenje tih težnji. No, povijest nuklearnih katastrofa je pokazala veliki nedostatak te tehnologije, a i cijena tako proizvedene električne energije je izuzetno visoka. Razvojem tehnologije obnovljivih izvora energije oni su već relevantan faktor jer jedini imaju značajan rast u kapacitetima i jedini su društveno prihvatljivi. Uz već prije spomenute velike kapacitete mi ćemo sigurno postati energetski neovisni, pitanje je samo kada. Hoćemo li to napraviti brzo i osigurati svojoj ekonomiji rast i razvoj ili ćemo pustiti inerciji da odradi svoje. Čak nam i nove smjernice iz EU koje potiču razvoj ‘zelenog’ vodika iz obnovljivih izvora energije idu na ruku jer se idealno uklapamo u novi koncept gdje imamo proizvodnju i potrošnju energije na istom mjestu.
Koliko su lokalni zahtjevi prilikom projektiranja u Hrvatskoj različiti u odnosu na druge zemlje, primjerice Njemačku ili Irsku? U kojem smislu je razumijevanje regionalnih značajki važno za uspješnost projekta?
Obnovljivi izvori energije koriste prirodne resurse koji se razlikuju od zemlje do zemlje, tako na primjer imate stotine vrsta vjetroturbina koje su prilagođene za razne vrste i brzine vjetra. Ni jedan projekt nije isti, no neke značajke su slične. No, unatoč razlikama svaka zemlja posjeduje resurse za obnovljive izvore energije i u tome leži njihova velika prednost u odnosu na fosilna goriva.
VSB grupa instalirala je prvu vjetroelektranu 1997. Koliko je u 2,5 desetljeća napredovala tehnologija u smislu iskoristivosti? Je li po vama zamisliv dan (i kada) da bi proizvodnja iz OIE u svijetu dosegnula 100 posto ili je to utopija?
Tvrtke kao VSB još prije dvadesetak godina prepoznale su trend i tehnologiju pred kojom je bio rast. Razvoj i ulaganje u obnovljive izvore energije bila je tada hrabra, ali ispravna poslovna odluka koja je rezultirala uspješnom međunarodnom tvrtkom koja i dalje širi svoj uspješni poslovni model. Tehnologija u ovoj branši brzo se razvija pa tako danas imamo vjetroturbine koje su deset puta jače nego prije dvadeset godina, solarni paneli su također doživjeli drastične promjene u svojoj efikasnosti, a cijena im je višestruko manja ako je usporedimo s počecima njihove komercijalne primjene. Takav drastičan razvoj tehnologije koji i dalje traje već danas je omogućio da razvijene zemlje koje su prepoznale važnost očuvanja prirode i ekonomsku priliku koju pružaju vlastiti izvori energije, imaju od trideset do šezdeset posto električne energije iz obnovljivih izvora. Ti postotci rastu iz godine u godinu i kao što sam već rekao nije pitanje hoćemo li doći do sto posto obnovljivih izvora energije, pitanje je samo kada. A na tom putu otvaraju se fantastične prilike za gospodarski prosperitet koji neće biti nauštrb okoliša i našeg zdravlja.
