Financiranje energije vjetra u jugoistočnoj Europi: pregled i analiza mehanizama potpore

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on email
Share on print
Ivan Komušanac, WindEurope

Troškovi energije vjetra kontinuirano padaju, što je jedan od glavnih razloga zašto je Europa instalirala 194 GW kapaciteta energije vjetra. Zahvaljujući tehnološkom razvoju, vjetar na kopnu (onshore) danas je najjeftiniji oblik nove proizvodnje energije na mnogim mjestima u Europi, a ne zaostaje ni energija vjetra na moru (offshore): u samo tri godine troškovi su pali za 60 posto, piše u autorskom tekstu Ivan Komušanac, analitičar tržišta u WindEurope, za portal Balkan Green Energy News.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

“Subvencije su bile potrebne za smanjenje troškova obnovljivih izvora energije. Mnoge zemlje su eksperimentirale s poznatim feed-in tarifama, ali su se na kraju prebacile na druge mehanizme: zelene certifikate, fiksne ili klizne feed-in premije. Oba mehanizma imaju za cilj ispuniti financijski jaz između predviđenih troškova projekta i njegovih očekivanih ili realiziranih prihoda u određenom razdoblju. Ti će mehanizami imati presudan utjecaj na raspodjelu rizika između investitora i potrošača, na cijenu plaćenu za energiju iz vjetra, kao i na način rada vjetroelektrana.

Natječaji za obnovljive izvore energije

Od 2017. države članice EU imaju obvezu pokrenuti mehanizme konkurentnog nadmetanja kako bi se dodijelila javna potpora energiji vjetra, kako je i propisano u smjernicama EU-a o državnim potporama (iznimka su vrlo mala postrojenja, gdje bi natječajni postupci doveli do većih troškova ili slabe realizacije projekta). Prelazak na postupke nadmetanja nije bio jednostavan i mnoge su se države borile s izradom natječaja. Vlade EU i industrija još uvijek uče i bit će potrebna dodatna praksa kako bi se natječajni postupci prilagodili nacionalnim okolnostima.

Volumeni natječaja koje će se dodijeliti energiji vjetra presudni su za razvoj industrije jer joj omogućuje realizaciju dugoročnih investicija u tvornice, infrastrukturu (luke, brodogradilišta, ceste), razvoj vještina i inovacija. Sve će to pomoći sektoru da još više smanji troškove energije vjetra. Nacionalni energetski i klimatski planovi (NECP) pritom igraju glavnu ulogu u pružanju predvidljivosti sektoru, no u trenutnim NECP-ovima nedostaju značajni detalji o politikama i mjerama koje bi trebalo uspostaviti za osiguranje više obnovljivih izvora energije i njihovog jačeg prodora u cjelokupni energetski sustav.

Koja iskustva koja možemo izvući iz natječaja u posljednje dvije godine? Iz njemačkih natječaja smo saznali da dodjeljivanje velikih količina može rezultirati propalim aukcijama ako se ne riješe problemi izdavanje dozvola. U Španjolskoj i u Poljskoj vidjeli smo da će investitori licitirati s vrlo niskim cijenama ako natječaja nije bilo duže vrijeme. Međutim, svi rezultati natječaja pokazali su jednu pozitivnu stvar – konkurencija je smanjila troškove energije vjetra.

Osnove financiranja u energetskom sektoru

Je li moguće danas graditi vjetroelektrane na potpuno tržišnim osnovama? Da, ali ne svugdje u Europi. Neke vjetroelektrane koje se ne natječu na aukcijama završavaju potpisivanjem korporativnog ugovora o kupnji obnovljivih izvora energije (cPPA) kako bi svom projektu osigurale dugoročnu vidljivost prihoda, što je ključno za dobivanje financija ako je riječ o projektnom financiranju. U projektima energije vjetra više od 80 posto investicije pokriva se kreditom iz banaka. Banke nerado financiraju projekte koji su u potpunosti izloženi veleprodajnom tržištu električne energije jer predviđanje budućih veleprodajnih cijena predstavlja značajnu neizvjesnost. Zato se većina tržišnih projekata u Europi financira iz vlastitog kapitala, što si samo mali broj velikih tvrtki može priuštiti jer je energija vjetra kapitalno intenzivna tehnologija s izuzetno niskim varijabilnim troškovima.

Mehanizmi podrške ili mehanizmi za smanjenje rizika?

Trošak energije vjetra postao je toliko nizak u Europi da se neki već zalažu za potpuno tržišni pristup obnovljivim izvorima energije u jugoistočnoj Europi. No, kao što su bile potrebne feed-in tarife kako bi se privukli investitori i stvorilo okruženje pogodno za ulaganja, tako su natječaji potrebni kao nužan korak prema sustavu u kojem vlade dobivaju novac od vjetroelektrana.

Najbolji primjer za to je Velika Britanija, gdje su se obnovljivi izvori energije nadmetali za dvostrane Ugovore o razlici (CfD). U njima investitori licitiraju cijene i ako je veleprodajna cijena električne energije ispod te cijene, razlika između njih isplaćuje se vlasniku vjetroelektrane. Međutim, u slučajevima kada je veleprodaja električne energije veća od ponuđene cijene, vlasnik vjetroelektrane razliku plaća vladi, odnosno državi.

U 2014. godini prvi krug CfD-a privukao je ponude za offshore vjetar po cijenama od £ 120 / MWh i 114 £ / MWh. Nekoliko godina kasnije drugi krug CfD-a imao je ponude za 3,2 GW offshore vjetra od 74,75 £ / MWh i 64 £ / MWh. Jednom kada je u Velikoj Britaniji uspostavljen infrastruktura za industriju, banke su se upoznale sa shemom CfD-a, a kontinuirano smanjenje troškova sektora rezultiralo je još većim smanjenjem troškova vjetra. U posljednjem krugu CfD-a developeri su ponudili za 5,5 GW offshore vjetra 40 £ / MWh i £ 42 / MWh, što je niže od projicirane veleprodajne cijene električne energije u narednim godinama u Ujedinjenom Kraljevstvu. Predvidljivi prihodi ključni su za investitore vjetroelektrana kako bi osigurali financiranje od banaka. Jednom kada tih 5,5 GW offshore vjetroelektrana bude izgrađeno, donijet će prihod vladi pa ćemo se zapitati jesu li natječaji mehanizam za dodjelu subvencija za obnovljive izvore energije ili su natječaji zapravo mehanizam za smanjenje rizika.

Što je to cPPA?

Ugovori o kupoprodaji obnovljivih izvora energije (cPPA) privatni su ugovori između proizvođača obnovljive energije i krajnjeg potrošača. Posrednika u ovom slučaju nema. cPPA-ovi su važan alat za stabilizaciju prihoda operatera obnovljivih izvora energije, a energetski intenzivnim industrijama omogućuju proizvodnju čiste električne energije po fiksnoj i konkurentnoj cijeni. Danas su cPPA-ovi još uvijek nišno tržište i nisu dovoljni za zamjenu ostalih mehanizama stabilizacije prihoda. Takvi su ugovori i dalje ograničeni na nekoliko zemalja. Nordijska regija, a slijede je Ujedinjeno Kraljevstvo i Nizozemska, najveće su tržište za takve ponude. Ova tržišta bilježe dobre rezultate u razvoju obnovljivih izvora energije, imaju dovoljnu potražnju korporacija za ‘zelenom’ električnom energijom i, što je najvažnije, nemaju regulatornih prepreka za potpisivanje takve vrste ugovora.

Iako bi optimalni dizajn konkurentnog postupka natječaja bio mehanizam koji pokriva puni kapacitet i vijek trajanja projekta, ključno je osigurati da budući mehanizmi stabilizacije prihoda omoguće da prihod od cPPA-ova bude u sprezi s bilo kojim drugim oblikom državne potpore. Kako bi osigurali da nema dvostruke nadoknade prilikom davanja ponuda, vlasnici projekata uzimaju u obzir i očekivani prihod od cPPA-ova i jamstvo podrijetla. Garancije o podrijetlu trebale bi biti referentni sustav kako bi se osiguralo lakše praćenje ‘zelene’ energije koja je utemeljena na ugovorima o kupoprodaji obnovljivih izvora.”

Tekst je izvorno objavljen na portalu Balkan Green Energy News