Danas se pred saborskim zastupnicima nalazi prijedlog izmjena Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (ZOIEVUK), koji, iako donosi određene pozitivne iskorake, zadržava tri ozbiljne prepreke koje bi mogle dugoročno zakočiti energetsku tranziciju Hrvatske. Novi zakon samo djelomično prenosi europsku direktivu RED III, ali istovremeno uvodi nova ograničenja koja otežavaju ulaganja u obnovljive izvore energije – kako za investitore, tako i za građane. Ako se ove prepreke ne uklone pravovremeno, Hrvatska bi mogla platiti visoku cijenu u utrci za ostvarenje svojih klimatskih ciljeva.

1. Ograničenja za razvoj sustava za skladištenje energije

Novi prijedlog ZOIEVUK-a ograničava mogućnost izgradnje sustava za skladištenje energije isključivo na:

• istu građevinsku česticu kao priključno postrojenje (npr. trafostanica, dalekovod) ili njegovu neposrednu blizinu, ali samo ako je to predviđeno važećim prostornim planom.

U praksi su takva ograničenja teško izvediva. Naime, priključna postrojenja često su u vlasništvu operatora sustava, udaljena i po desetak kilometara od elektrane, a dodatno su često već prenapučena ili rezervirana za planirani razvoj mreže. Uz to, prijedlog zakona uvodi uvjet da prostorni plan mora izričito predviđati mogućnost gradnje sustava za skladištenje energije. Međutim, gotovo nijedan važeći prostorni plan u Hrvatskoj trenutno ne poznaje tu kategoriju jer se radi o novoj tehnologiji koja tek dolazi u širu primjenu. Zbog toga se većina projekata blokira već u startu, jer zahtijeva dugotrajan proces izmjene prostorno-planske dokumentacije.

Uklanjanje mogućnosti gradnje skladišta energije u neposrednoj blizini elektrana – mogućnost koja je postojala u verziji zakona tijekom javnog savjetovanja – predstavlja korak unatrag.

Potrebno je omogućiti fleksibilniji pristup koji uključuje:

• gradnju skladišta uz postojeće elektrane bez potrebe za izmjenom prostornih planova, uz poštivanje osnovnih tehničkih i sigurnosnih uvjeta.

Zašto je to važno?

• Hrvatska do 2030. mora ostvariti udio od 42,5 % OIE u ukupnoj potrošnji energije.

• Elektroenergetska mreža je zastarjela: 60 % dalekovoda starije je od 40 godina, a strateški projekti poput 400 kV dalekovoda Konjsko–Melina još nisu ni započeti.

• Baterijski sustavi mogu pomoći:

  • u ublažavanju zagušenja mreže,

  • stabilizaciji elektroenergetskog sustava,

  • priključenju novih elektrana.

2. Isključenje područja mreže Natura 2000 iz planiranja skladišta energije

Prijedlog zakona predviđa da su područja ekološke mreže Natura 2000 i zaštićena područja isključena iz planiranja sustava za skladištenje energije, dok za mrežnu infrastrukturu zakon omogućava iznimke samo u slučaju kada ne postoji alternativna trasa.

Međutim, mreža Natura 2000 obuhvaća čak 36,8 % kopnenog teritorija Hrvatske. Mnogi ključni energetski infrastrukturni projekti – uključujući dalekovod Konjsko–Melina – nužno prolaze kroz takva područja. Budući da su sustavi za skladištenje energije često vezani uz mrežnu infrastrukturu, ovakvo ograničenje u praksi može onemogućiti realizaciju strateških projekata.

Prijedlog:

• Dopustiti iznimke za planiranje sustava za skladištenje energije unutar područja mreže Natura 2000, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti kao i za mrežnu infrastrukturu.

• Pridržavati se pristupa iz RED III – korištenje takvih područja treba se izbjegavati gdje god je to moguće, ali ne smije biti a priori zabranjeno.

3. Neizvjestan regulatorni okvir za građansku energiju

Dosadašnji interes građana za ulaganje u vlastite solarne elektrane potvrđuje snažnu podršku energetskoj tranziciji. Međutim, predloženi model obračuna proizvodnje i potrošnje električne energije donosi značajnu razinu složenosti i neizvjesnosti, što može rezultirati padom isplativosti ulaganja. Ako regulatorni okvir ne osigura jednostavnost, stabilnost i transparentnost, riskiramo gubitak povjerenja građana – a time i ključnog oslonca za daljnji razvoj obnovljivih izvora.

Novi model ukida dosadašnji sustav 1:1 i uvodi tržišni obračun:

• Građani plaćaju punu cijenu za energiju koju preuzmu iz mreže.

• Višak proizvedene energije otkupljuje se po nižoj tržišnoj cijeni.

Posljedice:

• Povrat investicije raste s dosadašnjih 4 na 6 pa i do čak 12 godina (bez subvencija).

• Ulaganje u solarne sustave postaje financijski neisplativo za mnoge građane.

Novi model može imati smisla samo ako se paralelno uvedu poticaji za baterijske spremnike, što trenutno nije slučaj.

Prijedlog:

• Hitno uključiti baterijske sustave u nacionalne poticajne mjere – kako za kućanstva, tako i za poduzetnike. Bez toga, novi model obeshrabruje ulaganja i usporava razvoj energetske samodostatnosti građana.

Zaključak

Hrvatska ima realnu šansu uhvatiti korak s europskim energetskim trendovima, ali to zahtijeva odlučne političke odluke koje će ukloniti postojeće regulatorne prepreke. Skladištenje energije, njegovo pažljivo planiranje u okviru ekološke mreže te stabilan i predvidiv model koji potiče građane na vlastitu proizvodnju – nisu tehnički problemi. Riječ je isključivo o političkim i administrativnim odlukama. Ako ih donesemo odgovorno i utemeljeno na dugoročnim ciljevima, Hrvatska može izgraditi energetski sustav koji je pouzdan, održiv i pravedan – za građane, gospodarstvo i okoliš.

EU direktiva RED III (2023.) postavlja cilj od najmanje 42,5 % obnovljivih izvora energije u bruto finalnoj potrošnji do 2030. (Hrvatska je na 28%), s mogućnošću povećanja na 45 % uz dodatne mjere, te propisuje da se dozvole za OIE projekte izdaju u roku kraćem od dvije godine.