Prije dvije godine Hrvatska je bila na začelju po instaliranoj snazi solarnih elektrana i čini se da smo tamo i ostali. Greenpeace je vrlo zorno grafički prikazao gdje se solarna energija u Hrvatskoj nalazi, a tragična činjenica je da nas po instaliranoj snazi ne šišaju samo sve europske države, nego i zemlje poput Filipina i Hondurasa.
Pred koju godinu na Indexu je objavljena informacija kako čitava Hrvatska proizvodi manje solarne energije nego Maribor. Da se odmah razumijemo, nemam ništa protiv Maribora. To je simpatičan grad u Sloveniji, na rijeci Dravi, u kojem žive simpatični ljudi koji koriste zavidne količine solarne energije. Usporedimo li se s njima, kako jedna zemlja uz toliki solarni potencijal može biti blesava da ga ne zna, ne može ili ne želi iskoristiti?
Solarna energija u Hrvatskoj: Gdje smo sada?
Ovih dana Greenpeace je pretvorio zadarski “Pozdrav suncu” u solarni grafikon. Na njemu je jasno vidljivo da u energetskom miksu Hrvatske manje od 1% električne energije dolazi iz sunca. Mi smo država koja godišnje može proizvesti od 1000 do 1300 kilovat sati po instaliranom kilovatu solara. Zato je doista je tragično što s 52 MW instaliranih solarnih elektrana čamimo na dnu ljestvice članica EU. Usporedbe radi, jedna Grčka gospodarski lošije stoji od Hrvatske. Istovremeno oni se mogu podičiti s čak 2,6 GW instalirane snage u solaru.
Ali ne šišaju nas samo europske države, nego i one manje razvijene kao što su Filipini. Ili primjerice Honduras koji je bolji od nas i po instaliranoj snazi po glavi stanovnika. Šetlandsko otočje shvaća da ih čeka budućnost u obnovljivim izvorima energije i jedan Vijetnam otkriva moć solara. Istovremeno, Hrvatska svoju energetsku budućnost vidi u termoelektrani s pripadnim rudnikom ugljena u susjednoj državi.
Gdje smo pogriješili i što možemo ispraviti?
Mislim da ne moramo isticati gdje smo pogriješili jer to i naša djeca već znaju. Njihovi prsti su otkrili da sa solarnim sustavima na 250 tisuća krovova možemo proizvesti čak 8 gigavat sati godišnje električne energije. Greenpeace vidi veliku priliku u turističkom sektoru gdje oni koji posluju stoje dobro. Neke su hotelske kuće čak i najavljuju velike investicije u obnovljive izvore energije. S druge strane, Edo Jerkić, predstavnik Zadruge za etično financiranje (ZEF) je na nedavno održanoj Lider konferenciji istaknuo kako veliki potencijal leži i u obiteljskim kućama i stambenim objektima. Na 470 tisuća krovova moglo bi se proizvesti 2,5 TWh električne energije. Ali da se ne razbacujemo brojkama, postoje i konkretne mjere koje možemo poduzeti:
“Mrvicu bolje uređeno zakonodavstvo, mrvicu proaktivniji pristup financijskih institucija, to bi bilo dovoljno za razvoj hrvatskog potencijala, a ne koristimo ništa. Greenpeace je nedavno izračunao da bi do 2050. godine ljudi u Hrvatskoj mogli proizvoditi čak 41 posto električne energije, kroz solare, vjetar i vodu, u osobnom vlasništvu i kroz energetske zadruge koje crowdfundingom financiraju energetske projekte, a što je vani rastući trend. Stalno smo opterećeni time da nešto država mora napraviti. Ali koga briga za državu ako novac postoji?” – istaknuo je Jerkić, poručivši da etična banka nije ništa drugo nego velika crowdfunding platforma koja može poslužiti za financiranje projekata obnovljivih izvora energije, te za njihovu inovaciju i proizvodnju opreme za njih.
Zašto solarna energija u Hrvatskoj nikoga ne interesira?
Drugim riječima loptica je prije svega na nama. Ali opet, postavlja se pitanje što u Hrvatskoj čini investicije u obnovljive izvore energije toliko neisplativima.
“Priča ide, ali je sporadična, ulagači uglavnom plaćaju investicije iz vlastitih sredstava, štede energiju i vraćaju investiciju u 6-12 godina. U Hrvatskoj je financiranje takvih projekata dva do tri puta skuplje nego u EU, ni regija nije bolja. U rangu smo s Bugarskom i Rumunjskom, nešto bolji od Slovačke. U onom što investitori očekuju kao povrat Hrvatska je ok, ali u odnosu na realni rizik države cijena premije na rizik za ovakva ulaganja je 10,3 posto veća u odnosu na regiju” kazao je Jerkić, upozorivši i da je HEP-ODS dijelom zaslužan za to, jer otežava mala privatna ulaganja nepotrebno skupom i dugačkom procedurom.
Dakle u tom grmu leži zec. No usudio bih se reći da nije samo problem u mukotrpnoj proceduri i HEP ODS-u. Poznat je obrazac kako se može iskoristiti solarna energija u Hrvatskoj. Također, postoje okviri i znanja, ali isplativnost nije toliko brza. Država nije deus ex machina koji će riješiti problem nesklonosti našeg naroda za ulaganje u bolju budućnost. Privatne osobe i poslovni subjekata drže novac u čarapi umjesto da ga investiraju u povećanje učinkovitosti i održivosti života ili poslovanja. I upravo zato, mi smo ti koji smo si sami krivi.
Krivi za to što drugim zemljama u Europi gledamo u solarni zatiljak.
Izvor fotografija: Greenpeace Hrvatska
