Za budućnost financiranja projekata obnovljivih izvora energije ključni su PPA ugovori, a upravo bi oni mogli dovesti i do toga da subvencije od države investitorima više ne budu ključne. Zaključili su tako stručnjaci s panela “Financiranje OIE projekata”, koji su Dane obnovljivih izvora energije (Dani OIE) uveli u posljednji dan rasprava. Podsjetimo, Dani OIE, u organizaciji Obnovljivih izvora energije Hrvatske (OIEH) održavali su se od 12. do 14. lipnja u Puli, a okupili su više od 400 eksperata s područja obnovljivih izvora energije.
Koji su najveći rizici investiranja u elektrane na obnovljive izvore, u svojoj je prezentaciji pojasnio Ante Salopek, viši menadžer i voditelj Energy grupe za jugoistočnu Europu iz Deloittea.
“Za RES projekte, troškovi su više-manje predvidljivi, a najveći su rizici investicije otkupna cijena električne energije, prirodne katastrofe i promjena regulative u vrijeme samog razvijanja projekta”, kazao je Ante Salopek.
Koliko su banke uopće sklone investitorima u obnovljive izvore i što se sve mora napraviti prije nego se u investiciju uopće krene, raspravljalo se na panelu koji je moderirala Lejla Barić, šefica deska portala Financije.hr.
“Jedno od glavnih pitanja koje mi dobivamo jest zašto se projekt obnovljivih izvora energije ne financira u ranijim fazama. Financiranje samog projekta različito je od klasičnog korporativnog financiranja koje se bazira na bilanci i ima povijesne pokazatelje jer projektno je financiranje bazirano na budućem ‘cahsflowu’. Zato je u početnim fazama, kad je važna visina i kvaliteta učešća, ključan sponzor, odnosno njegovo iskustvo i znanje. O PPA ugovorima tek smo počeli razgovarati i u tome kaskamo za svijetom. Također, projekt u fazi razvoja banke najčešće ne prate i zbog regulative, odnosno administracije koja nije na strani investitora”, objasnio je Ante Krečak, voditelj projektnog financiranja u ERSTE banci.
I Simone Dell’Atti, glavni savjetnik za vlasnički rast kapitala i projektnu financijsku strukturu Europske investicijske banke bio je na istom tragu kao i Krečak. Kako je kazao, sama potpora banaka za projekte obnovljivih izvora razlikuje se od države do države i jedinstvenih pravila nema. Međutim, situacija je puno bolja nego prije deset godina jer su se dogodile različite revolucije tržišta.
Dok projekt nije u “ready-to-build” fazi, banke ga u pravilu neće ni pogledati, istaknuo je Lovre Botica, partner Odjela financijskog savjetovanja iz Forvis Mazarsa. “Kod projekata obnovljivih izvora energije, mogućnost i želje banke za financiranje, ovise o tome u kojoj je točno taj projekt fazi. Ako nemate prijašnji ‘track record’, teško da će vas financirati, zato je vrlo važno naći sponzore”, kazao je Lovre Botica.
Jovanka Atanacković, CWP-ova menadžerica za Srbiju, govorila je o tome koliko je do novca teško na terenu.
“Posljednjih dana puno se govori o tome koliko je rizika u projektima obnovljivih izvora, pa se postavlja i pitanje zašto ovo uopće radimo. Odgovor je vrlo jednostavan: zato jer boljih rješenja nema. Struja će uvijek biti potrebna i ako razvijemo PPA, neće nam više trebati ni pomoć država, ali na tome svi skupa trebamo raditi”, istaknula je Jovanka Atanacković.
S kojim se preprekama susrela njegova tvrtka prilikom razvijanja prve solarne elektrane u Srbiji prije 11 godina, pojasnio je Miloš Kostić, direktor MT-KOMEX-a. “Kad smo mi krenuli 2013., u Srbiji nije postojala nijedna solarka. Kako pojasniti kreditorima što mi točno želimo, bio nam je jedan od najvećih izazova. A ako ste na početku razvoja tržišta, kao što je bilo kod nas, bez potpore države, teško je razviti projekt”, rekao je Miloš Kostić.
Još jedan potencijalni izazov s kojim se investitori mogu susresti prilikom razvijanja projekta jest promjena direktive u tijeku samog financiranja ili razvoja elektrane, koja u potpunosti mijenja sve što se dotad napravilo. Upravo o tome na prvom panelu posljednjeg dana Dana OIE govorila je Yulia Novikova, viša financijska analitičarka u ALFI Renewablesu.
“Biomasa i bioplin u središtu pažnje” panel je koji je slijedio, a kojeg je moderirao Marko List, direktor Consultarea, dok je uvod u njega dala Lucile Sever, stručnjakinja za javne politike iz European Biogas Associationa, koja je pojasnila da Hrvatska u 2022. imala 42 bioplinska postrojenja. Govorila je Lucile Sever i o benefitima digestata, kao i činjenici da bi do 2040. proizvodnja biometana mogla opskrbiti 85 posto europske potražnje za plinovitim gorivima.
Zašto se bioplinska postrojenja sve više okreću prema organskom otpadu i koja su iskustva važnosti “food wastea” te na koji način se biootpad rješava u Nizozemskoj, ispričao je Rene Buwalda, direktor Perpetual Nexta.
Viktor Horvatinović, direktor Pearl Holdinga, pojasnio je zašto postrojenja na drvnu masu prati glas da i nisu tako “zelena”. “O kogeneracijskim postrojenjima na drvo i biomasu misli se tako jer postoji određeno neznanje o tome što je naša sirovina. I tu se moramo vratiti na osnovno, a to je biologija drveta. Šuma, kad raste, upija CO2, a on, naravno, odlazi u atmosferu kad šuma odumire. Taj CO2 sačuvati se može u drvnoj industriji, odnosno u proizvodnji, primjerice, namještaja u kojem on ostaje “zarobljen” ili apsorbiran. Hrvatske šume te su koje pripremaju drvne trupce za hrvatsku drvnu industriju, nakon čega ostaju određene količine kore, lišća i ostataka drva koje se nigdje u industriji ne mogu primijeniti. Dakle, s tom se sirovinom ne može ništa, a sadrži ogromne količine zarobljenog CO2, a upravo je ona ta koju mi koristimo. S tim da kogeneracijska postrojenja ogroman novac ulažu u Hrvatske šume, samo naša tvrtka 10 milijuna eura, a čitav sektor oko 60 milijuna, a to je novac kojim Hrvatske šume odgovorno upravljaju našim šumama. Iz svega toga dolaze dvije vrste energije; električna koja je stabilna 24 sata, a i toplinska”, pojasnio je Viktor Horvatinović, koji je govorio i o inovativnom projektu svoje tvrtke u Babinoj Gredi, gdje se planira kružna ekonomija te se, u tu svrhu, grade i plastenici na četiri hektara.
Da se bioplinska postrojenja, zbog odluke Vlade neposredno prije izbora, polako vraćaju u sustav potpora, kazao je Marijan Cenger, direktor BIOEL-a te predsjednik Hrvatske udruge proizvođača bioplina.
“Nadležno je ministarstvo time potvrdilo da je bioplin Hrvatskoj potreban”, istaknuo je Marijan Cenger, koji je pojasnio i važnost digestata kao ekološkog gnojiva. Nusproizvod je to bioplinskih postrojenja kojim se, između ostaloga, revitalizirati mogu poljoprivredna zemljišta na kojima u ovom trenutku kulture ne mogu uspijevati, kazao je.
Josip Tešinski, direktor SLK Projekta, govorio je o mogućnosti oporabe biootpada u bioplinskim postrojenjima.
“Energetika i zaštita okoliša itekako se mogu povezati, a vidimo da je otpad od hrane gorući problem u cijelom svijetu. U Hrvatskoj, trenutačno 15-ak bioplinskih postrojenja ima dozvolu za gospodarenje otpadom, a u tom segmentu bi trebalo unaprijediti i regulativu koja je manjkava”, rekao je Josip Tešinski, koji budućnost bioplinskih postrojenja vidi na dva načina. “Ili da budu hibridi; farma s 2000-3000 krava, bioplinsko postrojenje, solari, staklenici, sve samodostatno. Ili, budući da se ne bavim stočarstvom, nadam se da će naša tvrtka biti prva koja će metan ‘upucavati’ u mrežu”, kazao je Josip Tešinski.
Prije nekoliko godina govorilo se o tome kako potaknuti proizvodnju iz obnovljivih izvora, dok je danas tema kako tu dobivenu energiju “spremiti za kasnije”. Koje projekte skladištenja električne energije financira Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) te u kojim državama, a i koji su razlozi zbog kojih same banke nevoljko odlučuju kreditirati projekte “čuvanja” energije, u svojoj je prezentaciji pojasnio Pavle Milekić, zamjenik direktora i stariji bankar, Energy Europe iz Europska banka za obnovu i razvoj.
Zašto je skladištenje uopće bitno i kad se može očekivati intenzivniji razvoj baterija u Hrvatskoj, raspravljali su stručnjaci na panelu “Skladištenje toplinske i električne energije“, kojeg je moderirao Marko Perožić, zamjenik glavnog urednika Bloomberg Adrie. Je li pohranjivanje energije krenulo od automobilske industrije, pojasnila je Karla Janeš Mesarić, voditeljica razvoja poslovanja u Rimac Energyju.
“S automobilskom industrijom je počelo, ali ona neće biti ključna u ‘guranju’ baterijskih sustava. Moramo naglasiti i da baterije više ne traju desetak godina, već 20-25, a iako one jesu dobre za kratkoročnu pohranu energije, rješenje bi se trebalo tražiti i za dugoročnu pohranu”, naglasila je Karla Janeš Mesarić, koja je kazala i da baterija danas košta svugdje isto. Tržište, stoga, treba otvoriti i ne treba čekati da baterijama s vremenom počne padati cijena jer to nije način na koji bi se trebalo raditi biznis, istaknula je.
Da je HEP već krenuo s baterijskim sustavima, pojasnio je doc.dr.sc. Ivan Andročec, pomoćnik direktora Sektora za strategiju i razvoj u HEP-u.
“Postavili smo prve uz solarnu elektranu Vis, imamo ih u zgradi HEP-a, ali i uz elektropunionice u Vukovoj Gorici”, kazao je Ivan Andročec pa dodao da se radi i na spoju toplinskog i električnog sustava kako bi se iskoristili viškovi struje te dio energije dobio i za toplinu.
Ivan Šimić, tehnički direktor EnergoVizije, zaključio je da Hrvatska s investiranjem u pohranu ne kasni jer pitanje je to koje se generalno tiče razvijanja obnovljivih izvora energije.
“Gotovo donedavno obnovljivi izvori bili su skoro nepoželjni, a sad kad je Europa shvatila da o Rusiji više ne može ovisiti, dobili su veliki ‘push’. Kod nas je odobreno 5000 megavata obnovljivih izvora koji će doći za pet godina i za što bi trebalo postojati barem 2000 megavata spremnika. To će nam postati problem u budućnosti, nitko neće htjeti financirati obnovljive projekte koji nemaju plan za skladištenje. U Dalmaciji je energija već sad u višku, a neka postrojenja turbine gase subotom i nedjeljom jer se više isplati ne proizvoditi nego plaćati penale za višak struje”, pojasnio je Ivan Šimić.
Da nitko neće nabavljati bateriju, koja po kilovatsatu košta 400-600 eura, ako nema cirkularne ekonomije, zaključio je Damir Žaja, voditelj projektiranja u Klimaopremi.
“Vrlo važan je postupak reciklaže, koji treba imati na umu dok se razmišlja i o ekološkom problemu litija”, rekao je Damir Žaja koji je govorio i o skladištenju toplinske energije, kao i o baterijama koje se u isto vrijeme i pune i prazne.
Koje su prilike za Hrvatsku u području vodika, u svojoj je prezentaciji izložila Ece Oyan, savjetnica iz Competence Centrea on Climate Change Mitigation in Energy-Intensive Industries (KEI). Kako je kazala, vodik se prvenstveno koristi na područjima na kojima je elektrifikacija nemoguća, a naša zemlja potencijala ima, iako se i u ovom segmentu susreće s određenim poteškoćama.
Kojima točno, otkriveno je na posljednjem, devetom panelu Dana OIE, pod nazivom “Era vodika: inovacije, izazovi i prilike“, kojeg je moderirao Saša Ćeramilac, novinar Al Jazeerae.
Postoji li uopće infrastruktura za transport vodika, pitanje je na koje je odgovorio Robert Bošnjak, pomoćnik članice Uprave PLINACRO-a.
“Dio transporta najjednostavniji je. Ako ima dovoljnih količina vodika, naći će se i način njegova transporta. Međutim, kod nas nema proizvodnje, a niti potrošača koji bi vodik mogli primiti. PLINACRO sustav priprema za vodik, svi novi plinovodi građeni su da mogu transportirati čisti vodik, ali ne očekujemo da ćemo to raditi u sljedećih desetak godina jer ga jednostavno nema”, kazao je Robert Bošnjak.
S kojim se praktičnim problemima susreće njegova tvrtka, provoditelj projekta Dolina vodika Sjeverni Jadran, pojasnio je dr.sc. Ivan Herak, član Uprave za financije, korporativno pravo i ljudske resurse ACI CLUB-a.
“Za realizaciju projekata ne postoje dovoljno jasne gospodarske, imovinsko-pravne i prostorne pretpostavke, a čak i u vertikali odlučivanja postoje različiti pogledi implementacije vodika. Mi želimo da ACI Marina Ičići bude energetski samoodrživa, planiramo i katamaran za prijevoz putnika na zeleni vodik, vrijednost projekta je 15-16 milijuna eura, a kad će se to realizirati, ne znamo jer ne možemo dobiti odgovor ni na jedno pitanje”, kazao je Ivan Herak.
Onaj tko već s vodikom radi jest Vjekoslav Majetić, inovator, osnivač i vlasnik DOK-ING-a. Kako je sam pojasnio, prije četiri-pet godina napravili su stroj za rudarenje na vodik za Amerikance, a imaju i svoj sustav za proizvodnju vodika u Zagrebu, međutim, transportirati ga ne mogu jer nemaju dozvole pa ga odmah potroše.
“Da bi vodik bio isplativ, cijena mu mora biti ispod dva eura po kilogramu. Sad je oko 15 eura, a gleda li se primjena u transportu, to je triput veća cijena za kilometar nego kad se vozi na naftu ili benzin”, rekao je Vjekoslav Majetić.
Gdje bi se vodik uopće mogao primjenjivati, pojasnio je prof. emer. dr. sc. Frano Barbir, redoviti profesor u trajnom zvanju na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, koji se vodikom počeo baviti još prije trideset godina.
“Kad govorimo o vodiku, prvenstveno nam on treba za dekarbonizaciju jer ne možemo baš sve elektrificirati. Odnosno, ne možemo dio transporta kao što su teška vozila i ne možemo dio industrije. Vodik nam treba kao direktna zamjena za fosilna goriva i tu će se najprije početi primjenjivati”, kazao je prof. emer. dr. sc. Frano Barbir pa kao primjer budućnosti naveo kamione Hrvatske pošte na vodik ili, primjerice, vlak Zagreb-Split.
Ivica Rovis, glavni savjetnik ministra u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture istaknuo je kako nam za vodik još uvijek nedostaje regulativa. Nema u Hrvatskoj mogućnosti ni za proizvodnju ni za punjenje vodikom, odnosno, konkretnije, nema zakonske regulative ni po kojoj bi se mogla postaviti punionica vodika. Na tome će se, međutim, raditi.
Potvrdio je to i dr.sc. Vjekoslav Jukić, načelnik Sektora za energetsku politiku i planiranje u Upravi za energetiku pri Ministarstvu gospodarstva, koji je istaknuo da Hrvatska strategija za vodik do 2050. postoji.
“Ali uvođenje novih tehnologija niti je jednostavno, niti ide glatko. Sektore koji se mogu prebaciti na vodik, međutim, imamo”, zaključio dr.sc. Vjekoslav Jukić.
Za kraj trodnevne konferencije u Puli sudionicima se obratila direktorica OIEH Maja Pokrovac koja je istaknula kako je prvi puta organizirano čak devet panela, a obuhvatili su oni sunce, vjetar, mrežu, geotermale, financiranje, bioplin i biomasu, baterije i vodik – sve segmente obnovljivih izvora energije.
“Na konferenciji su stručnjaci istaknuli probleme, ali čuli smo i rješenja. Zapisala sam na čemu se još treba raditi, ali mi, osim što zapisujemo, jako dobro i pamtimo. Pogotovo iskustva ljudi iz Europe koji su govorili o tome kako brže odraditi energetsku tranziciju koja je ključna za Hrvatsku, i to za svakog tko proizvodi i radi, tko ovdje živi, jer energija mora biti dostupna svakome. Bez nje, ne možemo omogućiti ni konkurentnost, niti standard, a obnovljivi izvori upravo to donose. Kroz tri dana nastojali smo biti odgovorni i objediniti sve teme, a već danas pišemo dopis Saboru jer smo ostali šokirani činjenicom da je on jedini nadležan za HERA-u, koja već više od dvije godine ne donosi cijenu naknade za priključenje na mrežu. Zahvaljujem i svom timu, i vidimo se sljedeće godine na prvom hrvatskom sajmu obnovljivih izvora energije, u listopadu u zagrebačkoj Areni”, kazala je Maja Pokrovac.
